Instaliranje Debian GNU/Linuxa 2.2 za Motorola 680x0
Glava 4 Particioniranje tvrdog diska

4.1 Pozadina

Particioniranje diska se jednostavno odnosi na čin razbijanja diska na dijelove. Svaki dio postaje neovisan o ostalima. Grubo rečeno, to odgovara građenju zidova u kući; ako jednoj sobi dodate namještaj, to ne utječe na nijednu drugu sobu.

Ako na svom sustavu već imate operacijski sustav (Windows 95, Windows NT, OS/2, MacOS, Solaris, FreeBSD, …) i želite na isti disk staviti Linux, vjerojatno ćete morati reparticionirati disk. Općenito, mijenjanje particije na kojoj već postoji datotečni sustav će uništiti sve tamo smještene informacije. Dakle, uvijek biste trebali načiniti backupe prije bilo kakvog reparticioniranja. Koristeći analogiju kuće, vjerojatno biste željeli maknuti sav namještaj s puta prije premještanja zida, ili riskirate njegovo uništenje.

Na golom minimumu, GNU/Linux za sebe zahtijeva jednu particiju. Možete imati jednu particiju sa cijelim operativnim sustavom, aplikacijama i svojim osobnim datotekama. Većina ljudi misli da je swap particija također nužna, iako to strogo rečeno nije istina. ``Swap'' je brisani prostor za operativni sustav koji sustavu omogućava korištenje jeftinog diskovne pohrane kao ``virtualne memorije''. Ako se swap nalazi na zasebnoj particiji, Linux ga može puno učinkovitije iskoristiti. Moguće je prisiliti Linux na korištenje obične datoteke kao swapa, ali se ne preporuča.

No, većina ljudi izabire dati GNU/Linuxu više od minimalnog broja particija. Dva su razloga zbog kojih biste željeli razbiti datotečni sustav na više manjih particija. Prvi je sigurnost. Ako se nešto dogodi i ošteti datotečni sustav, općenito je zahvaćena samo jedna particija. Dakle, morate zamijeniti (backupom kojeg ste pažljivo održavali) samo dio svog sustava. Na golom minimumu, trebali biste razmotriti stvaranje onoga što se obično naziva ``root particija''. Ona sadrži najključnije dijelove sustava. Ako se bilo koja druga particija ošteti, još uvijek možete dignuti GNU/Linux kako biste popravili sustav. To vam može uštediti nevolje oko ponovne instalacije sustava ispočetka.

Drugi razlog je općenito važniji u poslovnom okružju, ali zapravo ovisi o vašem korištenju stroja. Recimo da nešto izmakne kontroli i počne žderati diskovni prostor. Ako proces koji je uzrok tog problema slučajno ima root povlastice (sustav postotak diska čuva od korisnika), mogli biste se iznenada naći bez diskovnog prostora. To nije dobro, pošto OS za mnoge stvari treba stvarne datoteke (osim swap prostora). To čak ne mora biti problem lokalnog porijekla. Na primjer, e-mailom poslani spam može lako popuniti particiju. Korištenjem više particija štitite sustav od mnogih takvih problema. Ako opet kao primjer uzmemo e-mail, stavljanjem /var/spool/mail na zasebnu particiju, temelj sustava će raditi unatoč spamu.

Jedini pravi nedostatak korištenja više particija jest što je često teško predvidjeti svoje potrebe. Ako particiju učinite premalom, morat ćete ili opet instalirati sustav ili ćete stalno premještati okolo stvari kako biste oslobodili mjesta na premaloj particiji. S druge strane, ako particiju učinite prevelikom, gubit ćete prostor koji se mogao iskoristiti drugdje. Diskovni prostor je u današnje vrijeme jeftin, ali zašto bacati novac?

4.1.1 Stablo direktorija

Sljedeći popis opisuje neke važne direktorije. Trebao bi vam pomoći naći kako treba izgledati vaša shema particioniranja. Ako je ovo previše konfuzno za vas, samo ga ignorirajte i ponovo pročitajte kad pročitate ostatak instalacijskog priručnika.

• /: korijen (eng. "root") predstavlja početnu točku hijerarhije direktorija. Sadrži osnovne programe koje računalo može podići. Ovo uključuje kernel, sistemske librarye, konfiguracijske datoteke u /etc i razne druge potrebne datoteke. Tipično, potrebno je 30-50 MB ali ovo može varirati.

  Pažnja: nemojte particionirati /etc, /bin, /sbin, /lib ili /dev kao zasebnu particiju; nećete moći dignuti sustav.

• /dev: ovaj direktorij sadrži razne datoteke device-ova koji su sučelja raznim hardverskim komponentama. Pogledajte Imena uređaja u Linuxu, Poglavlje 4.3 za više informacija.
• /usr: svi korisnički programi (/usr/bin), libraryi (/usr/lib), dokumentacija (/usr/share/doc), itd. su u ovom direktoriju. Ovaj dio datotečnog sustava zahtijeva najviše prostora. Trebali biste mu dati makar 300-500 MB diskovnog prostora. Ako želite instalirati više paketa, trebali biste povećati prostor koji ćete dati ovom direktoriju.
• /home: svaki korisnik će staviti svoje podatke u poddirektorij ovog direktorija. Veličina ovoga ovisi o tome koliko će korisnika koristiti sustav i koje će datoteke trebati staviti u njihove direktorije. Ovisno o vašoj planiranoj potrošnji trebali biste rezervirati oko 100 MB za svakog korisnika, ali prilagodite ovu vrijednost vašim potrebama.
• /var: svi promjenjivi podaci poput newsa, e-mailova, web site-ova, APT-ovog cache-a itd. će biti smješteni pod ovaj direktorij. Veličina ovog direktorija u mnogome ovisi o korištenju vašeg računala, ali za većinu ljudi bit će diktirana dodatnim prostorom potrebnim za sustav rukovanja paketima. Ako ćete napraviti potpunu instalaciju gotovo svega što Debian može ponuditi, sve u jednoj instalaciji, ostavljanje 2 do 3 gigabajta prostora za /var bi trebalo biti dovoljno. Ako ćete instalirati u dijelovima (odnosno, instalirati servise i alate, pa tekst stvari, pa X...), izvući ćete se sa dvjesto do petsto megabajta mjesta u /var. Ako vam je prostor na hard disku vrlo značajan, možete proći sa samo 30 do 40 megabajta u /var.
• /tmp: ako program pravi privremene podatke, vrlo vjerojatno će ići ovdje. 20-50 MB bi obično trebalo biti dosta.
• /proc: ovo je virtualni datotečni sustav koji ne obitava na hard disku, tako da prostor na hard disku nije potreban. On pruža zanimljive te isto tako vitalne informacije o sustavu koji radi.

4.2 Planiranje korištenja sustava

Važno je odlučiti kakvu vrstu stroja stvarate. To će odrediti potreban diskovni prostor i utjecati na vašu shemu particioniranja.

This has changed for Potato -- we need to update it. Postoje brojni programi za česte zadatke What does this need to be called? koje Debian nudi zbog vaše udobnosti (pogledajte Izaberite i instalirajte profile, Poglavlje 7.21). Programi za česte zadatke su jednostavno skupovi izabranih paketa koji će vam pomoći automatskim označavanjem paketa za instalaciju.

Svaki dani program za česte zadatke pokazuje veličinu sustava nakon što instalacija završi. Čak i ako ne koristite ove programe za česte zadatke, ova rasprava je važna za planiranje jer će vam pružiti pojam potrebne veličine vaše particije ili particija.

Evo nekih od dostupnih programa za česte zadatke i njihovih veličina: The various applications and sizes should probably go here.

Server_std

Ovo je malen profil poslužitelja, koristan za ogoljen poslužiteljski stroj koji neće imati puno slatkiša za korisnike ljuske. U osnovi ima FTP poslužitelj, WWW poslužitelj, DNS, NIS i POP. Zauzet će oko 50 MB. Naravno, to se tiče samo veličine programa; treba dodati sve podatke koje ćete posluživati.

Dialup

Standardna desktop kutija, uključujući X Window System, grafičke aplikacije, zvuk, editore, itd. Veličina paketa će biti oko 500 MB.

Work_std

Ogoljeniji korisnički stroj, bez X Window Systema ili X aplikacija. Možda pogodan za laptop ili prijenosno računalo. Veličina je oko 140 MB. (Primjetite da autor ima laptop s prilično jednostavnim sustavom, uključujući X11, koji čak zauzima manje prostora, oko 100 MB.)

Devel_comp

Desktop sa svim razvojnim paketima, kao što je Perl, C, C++, itd. Veličina je oko 475 MB. Uz pretpostavku da dodajete X11 i neke dodatne pakete za druge svrhe, predvidite oko 800 MB za ovu vrstu stroja.

Nemojte zaboraviti da ove veličine ne uključuju ostale uobičajene materijale, kao što su korisničke datoteke, pošta i podaci. Uvijek je pri razmatranju prostora za vlastite datoteke i podatke najbolje biti velikodušan. Primjetno, Debian /var particija sadrži mnogo informacija o stanju. Datoteke dpkga (s informacijama o svim instaliranim paketima) lako mogu zauzeti 20 MB; uz logove i ostalo, obično biste trebali ostaviti barem 50 MB za /var.

4.3 Imena uređaja u Linuxu

Imena diskova i particija pod Linuxom se mogu razlikovati od drugih operativnih sustava. Poznavanje imena koja Linux koristi je potrebno kada stvarate i montirate particije. Evo osnovne sheme imenovanja:

• Prvi disketni pogon se zove ``/dev/fd0''.
• Drugi disketni pogon se zove ``/dev/fd1''.
• Prvi SCSI disk (prema SCSI ID adresi) se zove ``/dev/sda''.
• Drugi SCSI disk (prema adresi) se zove ``/dev/sdb'', i tako dalje.
• Prvi SCSI CD-ROM se zove ``/dev/scd0'', također poznat kao ``/dev/sr0''.
• Master disk na primarnom IDE kontroleru se zove ``/dev/hda''.
• Slave disk na primarnom IDE kontroleru se zove ``/dev/hdb''.
• Master i slave disk sekundarnog kontrolera se zovu ``/dev/hdc'' odnosno ``/dev/hdd''. Noviji IDE kontroleri mogu imati zapravo dva kanala, ponašajući se kao dva kontrolera. Slova se mogu razlikovati od onog što pokazuje Mac program pdisk (tj. ono što pdisk pokaže kao /dev/hdc može se pojaviti kao /dev/hda u Debianu).
• Prvi ACSI uređaj se zove ``/dev/ada'', a drugi ``/dev/adb''.

Particije na svakom disku se predstavljaju dodavanjem decimalnog broja imenu diska: ``sda1'' i ``sda2'' predstavljaju prvu i drugu particiju prvog SCSI diska na sustavu.

Evo primjera iz stvarnog života. Pretpostavimo da imate sustav s 2 SCSI diska, jednim na SCSI adresi 2, a drugim na SCSI adresi 4. Prvi disk (na adresi 2) se onda zove ``sda'', a drugi ``sdb''. Ako disk ``sda'' sadrži 3 particije, one će se zvati ``sda1'', ``sda2'' i ``sda3''. Isto vrijedi za disk ``sdb'' i njegove particije.

Primjetite da ako imate dva SCSI host bus adaptera (tj. kontrolera), poredak diskova može postati zbunjujući. Najbolje rješenje u tom slučaju je pratiti poruke pri dizanju, uz pretpostavku da znate modele diskova.

VMEbus sustavi koji koriste TEAC FC-1 SCSI disketni pogon predstavit će ga kao obični SCSI disk. Kako bi olakšao identificiranje pogona, instalacijski program će stvoriti simboličku vezu na odgovarajući uređaj i nazvati ju ``/dev/sfd0''.

4.4 Preporučena particijska shema

Kao što je gore objašnjeno, svakako biste trebali imati manju root particiju, te veću /usr particiju, ako imate dovoljno mjesta. Primjere potražite dolje. Većini korisnika dvije na početku spomenute particije će biti dovoljne. To je osobito prikladno kada imate jedan mali disk jer razbijanje na puno particija može potratiti prostor.

U nekim slučajevima, može vam trebati /usr/local particija ako namjeravate instalirati mnogo programa koji nisu dio Debian distribucije. Ako će vaš stroj biti mail poslužitelj, možda ćete morati učiniti /var/spool/mail zasebnom particijom. Često je /tmp na odvojenoj particiji, na primjer 20 do 32 MB, dobra ideja. Ako postavljate poslužitelj s mnogo korisničkih računa, općenito je dobro imati odvojenu, veliku /home particiju. Općenito, particijska situacija se razlikuje od računala do računala ovisno o njegovoj svrsi.

Za vrlo složene sustave pogledajte Multi Disk HOWTO. Sadrži temeljite informacije koje će uglavnom zanimati ISP-ove i ljude koji postavljaju poslužitelje.

Što se tiče veličina swapa, postoje mnoga mišljenja. Jedno pravilo od oka koje dobro radi je koristiti swapa koliko imate memorije na sustavu, iako za većinu korisnika vjerojatno nema puno svrhe u prelaženju 64 MB swapa. Također, u većini slučajeva ne bi smio biti manji od 16 MB. Dakako, postaje iznimke tim pravilima. Ako pokušavate riješiti 10000 simultanih jednadžbi na stroju s 256 MB memorije, može vam zatrebati gigabajt (ili više) swapa. S druge strane, Atari Falconi i Macovi osjećaju bol pri swapanju, pa umjesto velike swap particije nabavite što je više moguće RAM-a.

Na 32-bitnim arhitekturama (i386, m68k, 32-bitni SPARC, i PowerPC), maksimalna veličina swap particije je 2GB (na Alphi i SPARC64 je toliko velika da je praktično neograničena). Ovo bi trebalo biti dovoljno za skoro svaku instalaciju. Ipak, ako su vaši zahtjevi za swapom ovoliki, trebali biste rasprostrti swap preko različitih diskova (koji se nazivaju i ``spindles'') i, ako je moguće, različitih SCSI ili IDE kanala. Kernel će balansirati korištenje swapa preko višestrukih swap particija, i dati bolje rezultate.

4.5 Primjeri particioniranja

Kao primjer, jedan od autorovih kućnih strojeva ima 32 MB RAM-a i IDE disk od 1.7 GB kao /dev/hda. /dev/hda1 je particija od 500 MB za drugi operativni sustav (trebao sam staviti 200 MB, ionako se nikad ne koristi). Swap particija od 32 MB se koristi na /dev/hda3, a ostatak (oko 1.2 GB na /dev/hda2) je Linux particija.

4.6 Particioniranje prije instalacije

Imate dvije različite prilike za particioniranje: prije instalacije Debiana, ili tokom nje. Ako će vaše računalo biti posvećen isključivo Debianu, trebali biste particionirati tokom instalacije (``Particioniranje tvrdog diska'', Poglavlje 7.7). Ako imate stroj s više operativnih sustava, obično ćete urođenom operativnom sustavu prepustiti stvaranje njegovih particija.

Sljedeća poglavlja sadrže informacije o particioniranju pod vašim urođenim operativnim sustavom, prije instalacije. Primjetite da ćete imena particija pod tim operativnim sustavom morati pretvarati u Linux imena particija; pogledajte Imena uređaja u Linuxu, Poglavlje 4.3.

4.6.1 Particioniranje u AmigaOS-u

Ako radite na AmigaOS-u, možete prije instalacije particionirati svoj disk programom HDToolBox. Evo kako:

1. Pokrenite HDToolBox, odaberite disk koji želite koristiti, kliknite na gumb ``Partition Drive'' te odaberite ili stvorite particiju koju želite koristiti kao Debianov root datotečni sustav.
2. Zatim trebate uključiti ``Advanced options'' i promijeniti sljedeće stvari pod ``Change'':

   • namjestite datotečni sustav na ``Custom Filesystem'' ili ``Reserved Filesystem'' (pokazani natpis ovisi o tome koju verziju HDToolBoxa imate instaliranu);
   • namjestite oznaku na 0x4c4e5800 (to je ``LNX\0'' heksadecimalno);
   • isključite kućicu ``Auto-mount this partition'';
   • isključite ``Custom Bootcode'';
   • namjestite opciju ``Reserved blocks at'' na 2 za početak i 0 za kraj.
3. Ako stvarate više Linux particija, svaku napravite kako je gore opisano.
4. Nakon što ste to obavili, odaberite particiju koja će se koristiti kao swap i ponovite gore navedene korake, no oznaku postavite na 0x53575000 (to predstavlja "SWP\0" u ASCII-u).
5. Zapišite Linux imena particija za root i swap datotečne sustave koje ste upravo stvorili. Pogledajte Imena uređaja u Linuxu, Poglavlje 4.3 za više informacija o Linux imenima particija.
6. Vratite se u glavni prozor HDToolBoxa i odaberite ``Save changes to drive''. Razmislite dvaput prije stvarnog klika na ``Yes'' -- jeste li odabrali prave particije? Bi li važni podaci bili sada izgubljeni da ste pogriješili? Onda pritisnite ``OK''. Ako je potrebno, Amiga će se nakon toga ponovo dignuti.

4.6.2 Particioniranje u Atari TOS-u

Atarijeve oznake particija se sastoje od tri ASCII znaka; koristite LNX za podatkovne, a SWP za swap particije. Ako koristite instalacijsku metodu za malo memorije, potrebna je i mala Minix particija (oko 2 MB), čija je particijska oznaka ``MNX''. Ako ne postavite odgovarajuće particijske oznake, to ne samo da će spriječiti Debianov instalacijski postupak u prepoznavanju particija, nego i uzrokovati TOS-ove pokušaje korištenja Linux particija, što zbunjuje driver za tvrdi disk i cijeli disk čini nedostupnim.

Postoji širok izbor alata za particioniranje sporednih proizvođača (Atarijev alat harddisk ne dopušta mijenjanje particijske oznake); ovaj priručnik ne može pružiti detaljan opis svih. Sljedeći opis govori o SCSITool (iz Hard+Soft GmBH).

1. Pokrenite SCSITool i odaberite disk kojeg želite particionirati (izbornik ``Disk'', ``select'').
2. Iz izbornika ``Partition'' odaberite ili ``New'' za dodavanje novih particija ili mijenanje veličina postojećih particija, ili ``Change'' za mijenjanje određene particije. Osim ako ste već napravili particije s pravim veličinama i samo želite promijeniti particijske oznake, ``New'' je vjerojatno najbolji izbor.
3. Od izbora koje nudi ``New'' odaberite ``existing'' u dijaloškom okviru za početne parametre. Sljedeći prozor pokazuje popis postojećih particija koji možete prilagoditi pomoću gumba za micanje, ili klikanjem na grafove. Prvi stupac u popisu particija je vrsta particije; jednostavno kliknite na tekstualno polje ako ga želite promijeniti. Kada ste gotovi s mijenjanjem parametara particija, snimite promjene napuštanjem prozora pomoću gumba ``Ok''.

   Kod opcije ``Change'' iz popisa odaberite particiju koju želite promijeniti, a u dijaloškom okviru odaberite ``other systems''. Sljedeći prozor navodi podrobne informacije o položaju te particije i omogućava vam mijenjanje particijske oznake. Snimite promjene napuštanjem prozora pomoću gumba ``Ok''.

4. Zapišite Linux imena svake od particija koju ste stvorili ili promijenili za korištenje pod Linuxom -- pogledajte Imena uređaja u Linuxu, Poglavlje 4.3.
5. Napustite SCSITool pomoću opcije ``Quit'' iz izbornika ``File''. Računalo će se ponovo dignuti kako bi osiguralo da TOS koristi promijenjenu particijsku tabelu. Ako ste mijenjali neku TOS/GEM particiju, postala je neispravna i mora se ponovo inicijalizirati (rekli smo vam da napravite backup svega na disku, zar ne?).

U instalacijskom sustavu postoji Linux/m68k alat za particioniranje zvan atari-fdisk, ali za sada vam preporučamo particioniranje diska pomoću TOS particijskih editora ili nekog disk alata. Ako vaš particijski editor nema opciju za mijenjanje vrste particije, taj ključni korak možete obaviti poslije (s ramdiska privremeno dignutog za instalaciju). SCSITool je samo jedan od particijskih editora koji podržavaju izbor vlastitih vrsta particija. Može biti drugih; odaberite onaj koji odgovara vašim potrebama.

4.6.3 Particioniranje u MacOS-u

Među testiranim alatima za particioniranje su HD SC Setup 7.3.5 (Apple), HDT 1.8 (FWB), SilverLining (LaCie) i DiskTool (Tim Endres, GPL). Za HDT i SilverLining potrebne su pune verzije. Appleov alat zahtijeva zakrpu kako bi prepoznavao strane diskove (opis krpanja HD SC Setupa pomoću ResEdita se može naći na http://www.euronet.nl/users/ernstoud/patch.html).

was the following paragraph removed on purpose? I found it in the "Installing Debian GNU/Linux 2.1 For Motorola 680x0 - Partitioning your Hard Drive." Za IDE bazirane Macove, morate koristiti Apple Drive Setup za pravljenje praznog prostora za Linux particije, i završiti particioniranje pod Linuxom, ili koristiti 68k MacOS verziju pdisk-a dostupnu s MkLinux FTP poslužitelja.

Slijedi recept za particioniranje Appleovim HD SC Setupom.

Koji god alat koristili, vrsta particije mora biti namještena na ``Apple_Unix_SVR2''. Imena moraju biti ``A/UX Root'', ``A/UX Root&Usr'' ili ``A/UX Usr'' za podatkovne particije, a ``A/UX swap'' za swap. HD SC Setup će automatski koristiti pravo ime i vrstu pri stvaranju A/UX particija preko ``Custom'' sheme particija. Particije se mišem odabiru za brisanje, stvaranje ili mijenjanje veličine, a vrsta i ime particije se mogu odabrati iz popisa predefiniranih vrsta.

DiskTool može stvarati particije vrste A/UX, ali zahtijeva od korisnika ručno unošenje imena particija.

Sljedeći recept je za particioniranje s pdisk 68k i Apple Drive Setup programima.

Za početak, pokrenite Apple Drive Setup, odaberite disk koji ćete koristiti, i kliknite `initialize'. Potom odaberite `custom' i podesite particije prema vašim potrebama. Kliknite `ok', i proslijedite s procesom inicijalizacije. Nakon što koraci koji uključuju Apple Drive Setup završe, izađite iz programa i pokrenite pdisk 68k. U pdisk 68k-u odaberite `e' i upišite koji hard disk se treba koristiti (obično će to biti /dev/hda). Potom odaberite `p' i upišite početnu bazu i dužinu particija. Poslije toga odaberite `d'. Upišite broj prve željene Linux particije. Dajte joj polu-opisno ime (npr. root, usr, home, etc). Ponovite za svaku Linux particiju. Za swap particiju je vitalno da ime bude ``swap'' ili je instaler neće prepoznati kao swap.

Opisi drugih alata su dobrodošli. FIXME: još se može uzeti iz Debian/Mac instalacijskog vodiča