Ovo poglavlje počinje s općenitim informacijama o dizanju Debian GNU/Linuxa, nastavlja s dijelovima o instalacijskim metodama, i završava s nešto savjeta za rješavanje problema.
Parametri dizanja su parametri Linux kernela koji se obično koriste kako bi se osigurao pravilan rad uređaja. Većim dijelom, kernel sam može saznati informacije o vašim periferijama. Međutim, u nekim ćete mu slučajevima malo morati pomoći.
Potpune informacije o parametrima dizanja se mogu naći u Linux BootPrompt
HOWTO-u; ovo poglavlje navodi samo natuknice o najznačajnijim
parametrima.
Ako sustav dižete prvi put, pokušajte s predodređenim parametrima (tj. nemojte postavljati argumente) i pogledajte radi li točno. Vjerojatno hoće. Ako nije, poslije možete ponovo dignuti sustav i potražiti posebne parametre oji obavještavaju sustav o vašem hardveru.
Kada se kernel digne, rano u postupku trebala bi se pokazati poruka Memory: dostupnok/ukupnok available. ukupno bi trebalo odgovarati ukupnoj količini RAM-a, u kilobajtima. Ako ne odgovara instaliranom RAM-u, morate koristiti parametar mem=ram, gdje je ram veličina memorije, uz nastavak ``k'' za kilobajte, odnosno ``m'' za megabajte. Na primjer, i mem=65536k i mem=64m znače jedno te isto, 64MB of RAM.
Ako je vaš monitor sposoban prikazati jedino crno-i-bijelo, koristite mono argument. Inače će instalacija koristiti boje, što je početna vrijednost.
Ako se dižete sa serijske konzole, kernel će to obično sam detektirati. Ako je na računalo također priključena grafička kartica (framebuffer) i tipkovnica, a želite dignuti preko serijske konzole, možda ćete morati kernelu navesti argument console=uređaj, gdje je uređaj vaš serijski uređaj, što je obično nešto poput ``ttyS0''.
Opet, podrobni detalji o parametrima dizanja se mogu naći u Linux BootPrompt
HOWTO-u, uz savjete za čudan hardver. Neki česti problemi navedeni
su dolje u Problemi u
postupku dizanja, Poglavlje 6.6.
Instalacijski sustav prepoznaje nekoliko parametara koji bi mogli biti korisni.
Tijekom dizanja ćete možda vidjeti mnoge poruke u obliku can't find nešto, ili nešto not present, can't initialize nešto, ili čak this driver release depends on nešto. Većina tih poruka su bezopasne. Vidite ih jer je kernel instalacijskog sustava izgrađen kako bi radio na računalima s mnogim uređajima. Očito, ničije računalo neće imati svaki mogući uređaj, pa operativni sustav može uputiti nekoliko pritužbi dok traži uređaje kojih nemate. Također ćete možda vidjeti zastajanje sustava na neko vrijeme. Sustav tada čeka na odgovor uređaja koji nije prisutan na vašem sustavu. Ako vam je vrijeme dizanja neprihvatljivo dugo, kasnije možete izgraditi vlastiti kernel (pogledajte Kompajliranje novog kernela, Poglavlje 8.4).
U nekim slučajevima, možda ćete se željeti dignuti iz postojećeg operativnog sustava. Također možete dignuti instalacijski sustav drugim sredstvima, a osnovni sustav instalirati s diska.
Možete koristiti HFS disk za držanje instalacijskih datoteka. Trenutno Linux ne može pristupati datotekama na HFS+ diskovima.
Debian možete instalirati sa ext2fs ili Minix particije. Na primjer, ta tehnika instalacije odgovara slučaju kada potpuno uklanjate svoj sadašnji Linux sustav s Debianom.
Primjetite da particija sa koje instalirate ne smije biti ona
na koju instalirate Debian (dakle, /, /usr,
/lib, i sve to).
Za instalaciju s postojeće Linux particije slijedite ove upute.
http://http.us.debian.org/debian/dists/potato/main/disks-powerpc/current/base2_2.tgz
Ako imate CD koji je bootable, a vaša arhitektura i sustav podržavaju dizanje s CD-ROM-a, diskete vam uopće nisu potrebne. Zasada jedine PowerPC podarhitekture koje podržavaju dizanje s CD-ROM-a su PReP i New World PowerMacovi.
Osnovni Debian sustav možete instalirati s CD-ROM-a čak i ako s njega ne možete dignuti sustav. Jednostavno dignite sustav koristeći drugačiji medij, kao što su diskete. Kada dođe vrijeme instalacije osnovnog sustava i dodatnih paketa, instalacijskom sustavu pokažite svoj CD-ROM pogon, kako je opisano u ``Instalacija osnovnog sustava'', Poglavlje 7.15.
Morate postaviti RARP server, BOOTP server i TFTP server.
Reverse Address Resolution Protocol (RARP, protokol za obratno razrješavanje adresa) je jedan od načina da svom klijentu kažete koju IP adresu treba koristiti. Drugi način je BOOTP protokol. BOOTP je IP protokol koji obavještava računalo o njegovoj IP adresi i gdje na mreži može naći boot snimku.
TFTP (Trivial File Transfer Protokol -- trivijalni protokol za prijenos datoteka) služi za posluživanje boot snimke klijentu. Teoretski, može se koristiti bilo koji poslužitelj na bilo kojoj platformi koji implementira ove protokole. Primjeri u ovom poglavlju pokazuju naredbe za SunOS 4.x, SunOS 5.x (iliti Solaris) i GNU/Linux.
Kako biste namjestili RARP, morate saznati Ethernet adresu klijenta (tzv. MAC adresu). Ako vam ta informacija nije poznata, možete se dignuti u ``Rescue'' modu (dakle, sa Rescue Floppy diskete) i koristiti naredbu /sbin/ifconfig eth0.
Pod GNU/Linuxom morate naseliti kernelovu RARP tablicu. Pokrenite
/sbin/rarp -s hostname-klijenta enet-adr-klijenta
/usr/sbin/arp -s ip-klijenta enet-adr-klijenta
Ako dobijete poruku SIOCSRARP: Invalid argument vjerojatno trebate učitati rarp kernel modul ili rekompajlirati kernel da bi podržao RARP. Probajte modprobe rarp pa onda opet rarp naredbu.
Pod SunOS-om morate osigurati da hardverska Ethernet adresa klijenta bude
navedena u ``ethers'' bazi podataka (ili u datoteci /etc/ethers,
ili preko NIS/NIS+) te u ``hosts'' bazi podataka. Zatim morate pokrenuti RARP
daemon. Na SunOS-u 4 (kao root) zadajte naredbu: /usr/etc/rarpd
-a; na SunOS-u 5 koristite /usr/sbin/rarpd -a.
Postoje dva BOOTP poslužitelja dostupna za GNU/Linux, CMU bootpd i ISC dhcpd,
koji se nalaze u paketima bootp i dhcp na Debian
GNU/Linuxu.
Da bi koristili CMU bootpd, morate prvo od-komentirati (ili dodati) relevantni
redak u /etc/inetd.conf. Na Debian GNU/Linuxu, da bi to napravili
možete pokrenuti update-inetd --enable bootps, pa
/etc/init.d/inetd reload. Drugdje, redak u pitanju treba ovako
izgledati:
bootps dgram udp wait root /usr/sbin/bootpd bootpd -i -t 120
Sad morate napraviti /etc/bootptab datoteku. Ovo ima poznati i
kriptični oblik kao dobre stare BSD printcap(5),
termcap(5), i disktab(5) datoteke. Za više
informacija pogledajte bootptab(5) man stranicu. Za CMU bootpd,
morat ćete znati hardversku (MAC) adresu klijenta.
Nasuprot tome, podešavanje BOOTP-a s ISC dhcpd-om je stvarno
lagano, zato što on BOOTP klijente tretira kao osrednje specijalan slučaj DHCP
klijenata. Zapravo ne trebate znati hardversku (MAC) adresu klijenta osim ako
želite odrediti neke opcije kao što su ime datoteke boot snimke ili NFS root
path na klijent-po-klijent principu, ili ako ne želite dodijeliti fiksne adrese
vašim strojevima koriteći BOOTP i/ili DHCP. Jednostavno dodajte allow
bootp naredbu u blok postavki za podmrežu koja sadrži klijenta, i
ponovno pokrenite dhcpd s /etc/init.d/dhcpd restart.
Da bi TFTP poslužitelj proradio, najprije morate provjeriti je li uključen
tftpd. Obično se uključuje sljedećim redom u
/etc/inetd.conf:
tftp dgram udp wait root /usr/etc/in.tftpd in.tftpd /tftpboot
Pogledajte u tu datoteku i zapamtite direktorij korišten kao argument za
tftpd; trebat će vam poslije. Opcija -l kod nekih
verzija in.tftpd uključuje zapisivanje svih zahtjeva u logove
sustava; to je korisno za dijagnosticiranje grešaka pri dizanju. Ako ste
morali promijeniti /etc/inetd.conf, morate o tome obavijestiti
pokrenuti inetd proces. Na Debian stroju pokrenite
/etc/init.d/netbase reload (za potato/2.2 i novije sustave
koristite /etc/init.d/inetd reload); na drugim strojevima saznajte
PID inetda i pokrenite kill -HUP
inetd-pid.
Zatim, TFTP boot snimku koja vam je potrebna, iz Opis datoteka instalacijskog
sustava, Poglavlje 5.4, smjestite u tftpdov direktorij za boot
snimke. Općenito, to će biti /tftpboot. Zatim morate napraviti
simboličku vezu na tu datoteku iz datoteke koju će tftpd koristiti
za dizanje određenog klijenta. Na žalost, ime datoteke određuje TFTP klijent,
a čvrstih standarda nema.
Često će ime datoteke koju TFTP klijent traži biti u obliku
heksadecimalni-ip-klijentaarhitektura-klijenta. Kako biste
izračunali heksadecimalni-ip-klijenta, svaki bajt klijentove IP
adrese pretvorite u heksadecimalni zapis. Ako vam je pri ruci stroj s
programom bc, možete to učiniti pomoću njega. Prvo zadajte
naredbu obase=16 koja uključuje heksadecimalni izlaz, a zatim
upišite, jedan po jedan, pojedine dijelove klijentovog IP-a. Što se tiče
arhitektura-klijenta, isprobajte neke vrijednosti.
Nakon što odredite ime, vezu napravite ovako: ln /boot/tftpboot.img /boot/ime-datoteke.
Sada biste trebali biti spremni za dizanje svog sustava. Na strojevima s Open Firmware-om, kao što su NewWorld PowerMacovi, uđite u boot monitor (pogledajte Pozivanje OpenFirmwarea, Poglavlje 3.3.1) i koristite naredbu boot enet. PReP i CHRP strojevi mogu imati različite načine adresiranja mreže. Tražimo više informacija od korisnika s tim strojevima. Na PReP stroju, probajte boot server_ipaddr,file,client_ipaddr.
NIJE JOŠ NAPISANO
Bliskije je TFTP instalaciji za sustave s malo memorije jer više ne želite učitati ramdisk, nego dignuti novostvoreni NFS root datotečni sustav. Zato morate zamijeniti simboličku vezu na tftpboot snimku simboličkom vezom na snimku kernela (npr. linux-a.out). Moje iskustvo dizanja preko mreže je zasnovano isključivo na RARP/TFTP što zahtijeva sve demone na istom poslužitelju (sparc radna stanica tftp zahtjev šalje natrag poslužitelju koji je odgovorio na njen prethodni rarp zahtjev). Međutim, Linux podržava i BOOTP protokol, ali ja ne znam kako ga podesiti :-((. Mora li i on biti dokumentiran u ovom priručniku?
Ako imate problema i kernel se `objesi' pri dizanju, ne prepoznaje periferije koje imate, ili diskovi nisu točno prepoznati, prva stvar koju trebate provjeriti su parametri dizanja, kao što je objašnjeno u Parametri dizanja, Poglavlje 6.1.
Problemi se često mogu riješiti uklanjanjem dodataka i uređaja te ponovnim pokušajem dizanja.
Ako imate još problema, predajte izvještaj o bugu. Pošaljite poruku na
submit@bugs.debian.org. Ovaj
tekst mora biti u prvim redovima poruke:
Package: boot-floppies
Version: verzija
Svakako zamijenite verzija verzijom boot-floppies seta kojeg ste koristili. Ako ne znate verziju, koristite datum kada ste ih skinuli, i uključite distribuciju iz koje ste ih uzeli (npr. ``stable'', ``frozen'').
Također biste trebali u svom bug izvještaju uključiti sljedeće informacije:
architecture: powerpc
model: vaš opći proizvođač hardvera i model
memory: količina RAM-a
scsi: SCSI kontroler, ako ga imate
cd-rom: model i vrsta sučelja CD-ROM-a, npr. ATAPI
network card: mrežna kartica, ako ju imate
pcmcia: detalji o svim PCMCIA uređajima
Ovisno o prirodi buga, također bi moglo biti korisno navesti instalirate li na IDE ili SCSI diskove, druge periferne uređaje kao što je zvučna kartica, kapacitet diska, te model grafičke kartice.
U bug izvještaju opišite problem i u slučaju rušenja kernela navedite zadnje vidljive poruke kernela. Opišite korake kojima ste sustav doveli u problematično stanje.