[ natrag ] [ Sažetak ] [ Obavijest o autorskim pravima ] [ Sadržaj ] [ dalje ]

Instaliranje Debian GNU/Linuxa 2.2 za Intel x86
Glava 4 Particioniranje tvrdog diska


4.1 Pozadina

Particioniranje diska se jednostavno odnosi na čin razbijanja diska na dijelove. Svaki dio postaje neovisan o ostalima. Grubo rečeno, to odgovara građenju zidova u kući; ako jednoj sobi dodate namještaj, to ne utječe na nijednu drugu sobu.

Ako na svom sustavu već imate operacijski sustav (Windows 95, Windows NT, OS/2, MacOS, Solaris, FreeBSD, …) i želite na isti disk staviti Linux, vjerojatno ćete morati reparticionirati disk. Općenito, mijenjanje particije na kojoj već postoji datotečni sustav će uništiti sve tamo smještene informacije. Dakle, uvijek biste trebali načiniti backupe prije bilo kakvog reparticioniranja. Koristeći analogiju kuće, vjerojatno biste željeli maknuti sav namještaj s puta prije premještanja zida, ili riskirate njegovo uništenje. Na sreću, za neke korisnike postoji alternativa; pogledajte Nedestruktivno reparticioniranje kada krećete iz DOS-a, Win-32 ili OS/2, Poglavlje 4.7.

Na golom minimumu, GNU/Linux za sebe zahtijeva jednu particiju. Možete imati jednu particiju sa cijelim operativnim sustavom, aplikacijama i svojim osobnim datotekama. Većina ljudi misli da je swap particija također nužna, iako to strogo rečeno nije istina. ``Swap'' je brisani prostor za operativni sustav koji sustavu omogućava korištenje jeftinog diskovne pohrane kao ``virtualne memorije''. Ako se swap nalazi na zasebnoj particiji, Linux ga može puno učinkovitije iskoristiti. Moguće je prisiliti Linux na korištenje obične datoteke kao swapa, ali se ne preporuča.

No, većina ljudi izabire dati GNU/Linuxu više od minimalnog broja particija. Dva su razloga zbog kojih biste željeli razbiti datotečni sustav na više manjih particija. Prvi je sigurnost. Ako se nešto dogodi i ošteti datotečni sustav, općenito je zahvaćena samo jedna particija. Dakle, morate zamijeniti (backupom kojeg ste pažljivo održavali) samo dio svog sustava. Na golom minimumu, trebali biste razmotriti stvaranje onoga što se obično naziva ``root particija''. Ona sadrži najključnije dijelove sustava. Ako se bilo koja druga particija ošteti, još uvijek možete dignuti GNU/Linux kako biste popravili sustav. To vam može uštediti nevolje oko ponovne instalacije sustava ispočetka.

Drugi razlog je općenito važniji u poslovnom okružju, ali zapravo ovisi o vašem korištenju stroja. Recimo da nešto izmakne kontroli i počne žderati diskovni prostor. Ako proces koji je uzrok tog problema slučajno ima root povlastice (sustav postotak diska čuva od korisnika), mogli biste se iznenada naći bez diskovnog prostora. To nije dobro, pošto OS za mnoge stvari treba stvarne datoteke (osim swap prostora). To čak ne mora biti problem lokalnog porijekla. Na primjer, e-mailom poslani spam može lako popuniti particiju. Korištenjem više particija štitite sustav od mnogih takvih problema. Ako opet kao primjer uzmemo e-mail, stavljanjem /var/spool/mail na zasebnu particiju, temelj sustava će raditi unatoč spamu.

Za vas vrijedi još jedan razlog ako imate velik IDE disk, a ne koristite ni LBA adresiranje ni pomoćne drivere (ponekad isporučene od proizvođača tvrdog diska), niti novi (nakon 1998.) BIOS koji podržava ekstenzije pristupa velikim diskovima. U tom slučaju, root particiju ćete morati staviti u prva 1024 cilindra tvrdog diska (obično oko 524 megabajta, bez BIOS translacije).

Jedini pravi nedostatak korištenja više particija jest što je često teško predvidjeti svoje potrebe. Ako particiju učinite premalom, morat ćete ili opet instalirati sustav ili ćete stalno premještati okolo stvari kako biste oslobodili mjesta na premaloj particiji. S druge strane, ako particiju učinite prevelikom, gubit ćete prostor koji se mogao iskoristiti drugdje. Diskovni prostor je u današnje vrijeme jeftin, ali zašto bacati novac?


4.1.1 Stablo direktorija

Sljedeći popis opisuje neke važne direktorije. Trebao bi vam pomoći naći kako treba izgledati vaša shema particioniranja. Ako je ovo previše konfuzno za vas, samo ga ignorirajte i ponovo pročitajte kad pročitate ostatak instalacijskog priručnika.


4.2 Planiranje korištenja sustava

Važno je odlučiti kakvu vrstu stroja stvarate. To će odrediti potreban diskovni prostor i utjecati na vašu shemu particioniranja.

This has changed for Potato -- we need to update it. Postoje brojni programi za česte zadatke What does this need to be called? koje Debian nudi zbog vaše udobnosti (pogledajte Izaberite i instalirajte profile, Poglavlje 7.24). Programi za česte zadatke su jednostavno skupovi izabranih paketa koji će vam pomoći automatskim označavanjem paketa za instalaciju.

Svaki dani program za česte zadatke pokazuje veličinu sustava nakon što instalacija završi. Čak i ako ne koristite ove programe za česte zadatke, ova rasprava je važna za planiranje jer će vam pružiti pojam potrebne veličine vaše particije ili particija.

Evo nekih od dostupnih programa za česte zadatke i njihovih veličina: The various applications and sizes should probably go here.

Server_std
Ovo je malen profil poslužitelja, koristan za ogoljen poslužiteljski stroj koji neće imati puno slatkiša za korisnike ljuske. U osnovi ima FTP poslužitelj, WWW poslužitelj, DNS, NIS i POP. Zauzet će oko 50 MB. Naravno, to se tiče samo veličine programa; treba dodati sve podatke koje ćete posluživati.

Dialup
Standardna desktop kutija, uključujući X Window System, grafičke aplikacije, zvuk, editore, itd. Veličina paketa će biti oko 500 MB.

Work_std
Ogoljeniji korisnički stroj, bez X Window Systema ili X aplikacija. Možda pogodan za laptop ili prijenosno računalo. Veličina je oko 140 MB. (Primjetite da autor ima laptop s prilično jednostavnim sustavom, uključujući X11, koji čak zauzima manje prostora, oko 100 MB.)

Devel_comp
Desktop sa svim razvojnim paketima, kao što je Perl, C, C++, itd. Veličina je oko 475 MB. Uz pretpostavku da dodajete X11 i neke dodatne pakete za druge svrhe, predvidite oko 800 MB za ovu vrstu stroja.

Nemojte zaboraviti da ove veličine ne uključuju ostale uobičajene materijale, kao što su korisničke datoteke, pošta i podaci. Uvijek je pri razmatranju prostora za vlastite datoteke i podatke najbolje biti velikodušan. Primjetno, Debian /var particija sadrži mnogo informacija o stanju. Datoteke dpkga (s informacijama o svim instaliranim paketima) lako mogu zauzeti 20 MB; uz logove i ostalo, obično biste trebali ostaviti barem 50 MB za /var.


4.2.1 Ograničenja PC diska

PC BIOS općenito dodaje dodatne granice za particioniranje diska. Postoji granica koliko ``primarnih'' i ``logičkih'' particija disk može sadržavati. Uz to, na 1994.-98. BIOS-ima, postoje ograničenja odakle s diska BIOS može dignuti sustav. Više informacija sadrži Linux Particije KAKO i Phoenix BIOS FAQ, no ovo poglavlje će pružiti kratak pregled kako bi vam pomogao u planiranju većine situacija.

``Primarne'' particije su prvotni način particioniranja PC diskova. Međutim, može ih biti samo četiri. Kako bi se poništilo to ograničenje, izumljene su ``proširene'' (extended) i ``logičke'' (logical) particije. Označavanjem jedne od vaših primarnih particija proširenom možete podijeliti sav prostor dodijeljen toj particiji na logičke particije. Možete kreirati do 60 logičkih particija po proširenoj particiji; međutim, možete imati samo jednu proširenu particiju po disku.

Linux ograničava particije po disku na 15 particija za SCSI diskove (3 iskoristive primarne particije, 12 logičkih particija), te 63 particije na IDE disku (3 iskoristive primarne particije, 60 logičkih particija).

Posljednja stvar koju morate znati o PC BIOS-u jest da vaša boot particija, to jest, particija koja sadrži vaš kernel, mora biti među prva 1024 cilindra diska osim ako imate noviji BIOS, iz 1995.-1998. g. (ovisno o proizvođaču), koji podržava ``Enhanced Disk Drive Support Specification''. I Lilo, Linux loader, i Debianov alternativni mbr moraju koristiti BIOS da bi učitali kernel sa diska u RAM. Ako BIOS int 0x13 ekstenzije za pristup velikim diskovima budu pronađene, da postoje, bit će iskorištene. Ako ne postoje, koristi se staro sučelje za pristup disku, i ono se ne može koristiti za adresiranje bilo kojeg prostora na disku iznad 1023. cilindra. Jednom kad se Linux podigne, neovisno kakav BIOS računalo ima, ova ograničenja prestaju vrijediti, jer Linux ne koristi BIOS za pristup disku.

Ako imate velik disk, možda ćete morati koristiti tehnike prevođenja cilindara, koje možete namjestiti u svom BIOS-u, kao što su LBA (Logical Block Addressing) ili CHS (``Large'') modovi prevođenja. Više informacija o problemima s velikim diskovima sadrži Large Disk HOWTO. Ako koristite shemu prevođenja cilindara, onda vaša boot particija mora stati u prijevod 1024. cilindra.

Preporučeni način postizanja ovoga je pravljenje male (5-10MB bi trebalo biti dosta) particije na početku diska koja će se koristiti kao particija za dizanje, i nakon toga pravljenje svih ostalih željenih particija u preostalom prostoru. Ova particija za dizanje mora biti montirana na /boot, jer to je direktorij u koji će Linux kernel(i) biti smješteni. Ova konfiguracija će raditi na svakom sustavu, neovisno o tome koristi li se LBA ili CHS translacije velikog diska, i neovisno o tome podržava li vaš BIOS ekstenzije pristupa velikim diskovima.


4.3 Imena uređaja u Linuxu

Imena diskova i particija pod Linuxom se mogu razlikovati od drugih operativnih sustava. Poznavanje imena koja Linux koristi je potrebno kada stvarate i montirate particije. Evo osnovne sheme imenovanja:

Particije na svakom disku se predstavljaju dodavanjem decimalnog broja imenu diska: ``sda1'' i ``sda2'' predstavljaju prvu i drugu particiju prvog SCSI diska na sustavu.

Evo primjera iz stvarnog života. Pretpostavimo da imate sustav s 2 SCSI diska, jednim na SCSI adresi 2, a drugim na SCSI adresi 4. Prvi disk (na adresi 2) se onda zove ``sda'', a drugi ``sdb''. Ako disk ``sda'' sadrži 3 particije, one će se zvati ``sda1'', ``sda2'' i ``sda3''. Isto vrijedi za disk ``sdb'' i njegove particije.

Primjetite da ako imate dva SCSI host bus adaptera (tj. kontrolera), poredak diskova može postati zbunjujući. Najbolje rješenje u tom slučaju je pratiti poruke pri dizanju, uz pretpostavku da znate modele diskova.

Linux primarne particije predstavlja imenom diska i brojem od 1 do 4. Na primjer, prva primarna particija na prvom IDE disku je /dev/hda1. Logičke particije su označene počevši od 5, pa je prva logička particija na tom istom disku /dev/hda5. Nemojte zaboraviti da se proširena particija, to jest primarna particija koja sadrži logičke particije, sama po sebi ne može koristiti. To vrijedi i za SCSI i za IDE diskove.


4.4 Preporučena particijska shema

Kao što je gore objašnjeno, svakako biste trebali imati manju root particiju, te veću /usr particiju, ako imate dovoljno mjesta. Primjere potražite dolje. Većini korisnika dvije na početku spomenute particije će biti dovoljne. To je osobito prikladno kada imate jedan mali disk jer razbijanje na puno particija može potratiti prostor.

U nekim slučajevima, može vam trebati /usr/local particija ako namjeravate instalirati mnogo programa koji nisu dio Debian distribucije. Ako će vaš stroj biti mail poslužitelj, možda ćete morati učiniti /var/spool/mail zasebnom particijom. Često je /tmp na odvojenoj particiji, na primjer 20 do 32 MB, dobra ideja. Ako postavljate poslužitelj s mnogo korisničkih računa, općenito je dobro imati odvojenu, veliku /home particiju. Općenito, particijska situacija se razlikuje od računala do računala ovisno o njegovoj svrsi.

Za vrlo složene sustave pogledajte Multi Disk HOWTO. Sadrži temeljite informacije koje će uglavnom zanimati ISP-ove i ljude koji postavljaju poslužitelje.

Što se tiče veličina swapa, postoje mnoga mišljenja. Jedno pravilo od oka koje dobro radi je koristiti swapa koliko imate memorije na sustavu, iako za većinu korisnika vjerojatno nema puno svrhe u prelaženju 64 MB swapa. Također, u većini slučajeva ne bi smio biti manji od 16 MB. Dakako, postaje iznimke tim pravilima. Ako pokušavate riješiti 10000 simultanih jednadžbi na stroju s 256 MB memorije, može vam zatrebati gigabajt (ili više) swapa.

Na 32-bitnim arhitekturama (i386, m68k, 32-bitni SPARC, i PowerPC), maksimalna veličina swap particije je 2GB (na Alphi i SPARC64 je toliko velika da je praktično neograničena). Ovo bi trebalo biti dovoljno za skoro svaku instalaciju. Ipak, ako su vaši zahtjevi za swapom ovoliki, trebali biste rasprostrti swap preko različitih diskova (koji se nazivaju i ``spindles'') i, ako je moguće, različitih SCSI ili IDE kanala. Kernel će balansirati korištenje swapa preko višestrukih swap particija, i dati bolje rezultate.


4.5 Primjeri particioniranja

Kao primjer, jedan od autorovih kućnih strojeva ima 32 MB RAM-a i IDE disk od 1.7 GB kao /dev/hda. /dev/hda1 je particija od 500 MB za drugi operativni sustav (trebao sam staviti 200 MB, ionako se nikad ne koristi). Swap particija od 32 MB se koristi na /dev/hda3, a ostatak (oko 1.2 GB na /dev/hda2) je Linux particija.


4.6 Particioniranje prije instalacije

Imate dvije različite prilike za particioniranje: prije instalacije Debiana, ili tokom nje. Ako će vaše računalo biti posvećen isključivo Debianu, trebali biste particionirati tokom instalacije (``Particioniranje tvrdog diska'', Poglavlje 7.7). Ako imate stroj s više operativnih sustava, obično ćete urođenom operativnom sustavu prepustiti stvaranje njegovih particija.

Sljedeća poglavlja sadrže informacije o particioniranju pod vašim urođenim operativnim sustavom, prije instalacije. Primjetite da ćete imena particija pod tim operativnim sustavom morati pretvarati u Linux imena particija; pogledajte Imena uređaja u Linuxu, Poglavlje 4.3.


4.6.1 Particioniranje iz DOS-a ili Windowsa

Ako radite s postojećim FAT ili NTFS particijama, preporuča se da ili koristite donju shemu ili standardne Windows ili DOS alate. Inače, zapravo nije potrebno particionirati iz DOS-a ili Windowsa; Linux alati za particioniranje će općenito obaviti bolji posao.


4.7 Nedestruktivno reparticioniranje kada krećete iz DOS-a, Win-32 ili OS/2

Jedna od najčešćih instalacija je na sustav koji već sadrži DOS (uključujući Windows 3.1), Win32 (kao što je Windows 95, 98, NT) ili OS/2, a poželjno je staviti Debian na isti disk bez uništavanja prethodnog sustava. Kako je objašnjeno u Pozadina, Poglavlje 4.1, smanjivanje veličine postojeće particije će skoro sigurno oštetiti podatke na toj particiji, osim ako se poduzmu neke mjere opreza. Ovdje opisana metoda, iako neće zajamčeno zaštititi vaše podatke, u praksi radi iznimno dobro. Kao mjeru opreza, napravite backup.

Prije nego li nastavimo, morali biste odlučiti kako želite podijeliti disk. Metoda iz ovog poglavlja će samo razbiti particiju na dva dijela. Jedan će sadržavati izvorni OS, a drugi će se koristiti za Debian. Tokom instalacije Debiana imat ćete priliku koristiti Debianov dio diska kako želite, tj. kao swap ili kao datotečni sustav.

Zamisao jest: premjestiti sve podatke na početak particije prije mijenjanja informacija particije, tako da se ništa ne izgubi. Važno je da između micanja podataka i reparticioniranja radite što je manje moguće kako biste smanjili rizik snimanja datoteke blizu kraja particije, jer će to smanjiti količinu prostora kojeg možete oduzeti od particije.

Najprije vam treba primjerak fipsa, koji je dostupan u direktoriju tools/ na obližnjem Debian mirroru. Otpakirajte arhivu i kopirajte datoteke RESTORRB.EXE, FIPS.EXE i ERRORS.TXT na sistemsku disketu. Sistemska disketa se može pripremiti naredbom sys a: u DOS-u. fips dolazi s vrlo dobrom dokumentacijom koju ćete možda željeti pročitati. Svakako ćete željeti pročitati dokumentaciju ako koristite driver za sažimanje diska ili disk manager. Napravite disketu i pročitajte dokumentaciju prije defragmentiranja diska.

Sljedeća potrebna stvar je pomaknuti sve podatke na početak particije. defrag, koji standardno dolazi s DOS-om 6.0 i kasnijima, lako može obaviti posao. Za popis drugih programa koji mogu poslužiti pogledajte dokumentaciju fipsa. Obratite pažnju na to da, ako imate Windows 95, morate pokrenuti defrag iz njih, budući da DOS ne razumije VFAT, podršku za duga imena korištenu u Windowsima 95 i novijima.

Nakon što pokrenete defragmenter (što na većem disku može potrajati), dignite sustav s pripremljenom fips disketom u disketnom pogonu. Jednostavno napišite a:\fips i slijedite upute.

Primjetite da postoje mnogi drugi manageri particija, u slučaju da fips podbaci.


4.8 Particioniranje za DOS

Ako particionirate DOS diskove, ili mijenjate veličine DOS particija, pomoću Linux alata, mnogi ljudi imaju probleme u radu s dobivenim FAT particijama. Na primjer, neki govore o sporosti, stalnim problemima sa scandiskom i drugim čudnim greškama u DOS-u ili Windowsu.

Čini se da, kad god stvorite ili promijenite veličinu particije za DOS, pametno je ispuniti prvih nekoliko sektora nulama. Učinite to prije pokretanja DOS-ove naredbe format, iz Linuxa:

     dd if=/dev/zero of=/dev/hdXX bs=512 count=4


[ natrag ] [ Sažetak ] [ Obavijest o autorskim pravima ] [ Sadržaj ] [ dalje ]
Instaliranje Debian GNU/Linuxa 2.2 za Intel x86
verzija 2.2.26, 12. 6. 2001.
Bruce Perens
Sven Rudolph
Igor Grobman
James Treacy
Adam Di Carlo