Ovo poglavlje počinje s općenitim informacijama o dizanju Debian GNU/Linuxa, nastavlja s dijelovima o instalacijskim metodama, i završava s nešto savjeta za rješavanje problema.
Parametri dizanja su parametri Linux kernela koji se obično koriste kako bi se osigurao pravilan rad uređaja. Većim dijelom, kernel sam može saznati informacije o vašim periferijama. Međutim, u nekim ćete mu slučajevima malo morati pomoći.
Ovisno o firmware-u konzole s koje ćete početno podizati sustav postoje
različite metode davanja parametara kernelu. Te metode će biti opisane ispod,
odvojeno za svaku proceduru početnog podizanja. Potpune informacije o
parametrima dizanja se mogu naći u Linux BootPrompt
HOWTO-u
; ovo poglavlje navodi samo natuknice o najznačajnijim
parametrima.
Ako sustav dižete prvi put, pokušajte s predodređenim parametrima (tj. nemojte postavljati argumente) i pogledajte radi li točno. Vjerojatno hoće. Ako nije, poslije možete ponovo dignuti sustav i potražiti posebne parametre oji obavještavaju sustav o vašem hardveru.
Kada se kernel digne, rano u postupku trebala bi se pokazati poruka Memory: dostupnok/ukupnok available. ukupno bi trebalo odgovarati ukupnoj količini RAM-a, u kilobajtima. Ako ne odgovara instaliranom RAM-u, morate koristiti parametar mem=ram, gdje je ram veličina memorije, uz nastavak ``k'' za kilobajte, odnosno ``m'' za megabajte. Na primjer, i mem=65536k i mem=64m znače jedno te isto, 64MB of RAM.
Ako je vaš monitor sposoban prikazati jedino crno-i-bijelo, koristite mono argument. Inače će instalacija koristiti boje, što je početna vrijednost.
Ako se dižete sa serijske konzole, kernel će to obično sam detektirati. Ako je na računalo također priključena grafička kartica (framebuffer) i tipkovnica, a želite dignuti preko serijske konzole, možda ćete morati kernelu navesti argument console=uređaj, gdje je uređaj vaš serijski uređaj, što je obično nešto poput ``ttyS0''.
Opet, podrobni detalji o parametrima dizanja se mogu naći u Linux BootPrompt
HOWTO-u
, uz savjete za čudan hardver. Neki česti problemi navedeni
su dolje u Problemi u
postupku dizanja, Poglavlje 6.10.
Instalacijski sustav prepoznaje nekoliko parametara koji bi mogli biti korisni.
Tijekom dizanja ćete možda vidjeti mnoge poruke u obliku can't find nešto, ili nešto not present, can't initialize nešto, ili čak this driver release depends on nešto. Većina tih poruka su bezopasne. Vidite ih jer je kernel instalacijskog sustava izgrađen kako bi radio na računalima s mnogim uređajima. Očito, ničije računalo neće imati svaki mogući uređaj, pa operativni sustav može uputiti nekoliko pritužbi dok traži uređaje kojih nemate. Također ćete možda vidjeti zastajanje sustava na neko vrijeme. Sustav tada čeka na odgovor uređaja koji nije prisutan na vašem sustavu. Ako vam je vrijeme dizanja neprihvatljivo dugo, kasnije možete izgraditi vlastiti kernel (pogledajte Kompajliranje novog kernela, Poglavlje 8.4).
U nekim slučajevima, možda ćete se željeti dignuti iz postojećeg operativnog sustava. Također možete dignuti instalacijski sustav drugim sredstvima, a osnovni sustav instalirati s diska.
Debian možete instalirati sa ext2fs ili Minix particije. Na primjer, ta tehnika instalacije odgovara slučaju kada potpuno uklanjate svoj sadašnji Linux sustav s Debianom.
Primjetite da particija sa koje instalirate ne smije biti ona
na koju instalirate Debian (dakle, /
, /usr
,
/lib
, i sve to).
Za instalaciju s postojeće Linux particije slijedite ove upute.
http://http.us.debian.org/debian/dists/potato/main/disks-alpha/current/base2_2.tgz
Ako imate CD koji je bootable, a vaša arhitektura i sustav podržavaju dizanje s CD-ROM-a, diskete vam uopće nisu potrebne. Dizanje s CD-ROM-a na Alphi zahtijeva nešto više pozornosti nego na i386. Ipak, smanjenje u broju potrebnih disketa to čini isplativim. Pogledajte Dizanje instalacijskog sustava, Glava 6 za više informacija o dizanju Alpha sustava s CD-a i disketa.
Osnovni Debian sustav možete instalirati s CD-ROM-a čak i ako s njega ne možete dignuti sustav. Jednostavno dignite sustav koristeći drugačiji medij, kao što su diskete. Kada dođe vrijeme instalacije osnovnog sustava i dodatnih paketa, instalacijskom sustavu pokažite svoj CD-ROM pogon, kako je opisano u ``Instalacija osnovnog sustava'', Poglavlje 7.14.
Morate postaviti BOOTP server i TFTP server.
BOOTP je IP protokol koji obavještava računalo o njegovoj IP adresi i gdje na mreži može naći boot snimku. Za razliku od Open Firmware-a koji se može naći na Sparc i PowerPC strojevima, SRM konzola neće koristiti RARP za dobivanje svoje IP adrese, tako da morate koristiti BOOTP za mrežno dizanje vaše Alphe. Također možete unijeti IP konfiguraciju za mrežna sučelja direktno u SRM konzoli. [3]
TFTP (Trivial File Transfer Protokol -- trivijalni protokol za prijenos datoteka) služi za posluživanje boot snimke klijentu. Teoretski, može se koristiti bilo koji poslužitelj na bilo kojoj platformi koji implementira ove protokole. Primjeri u ovom poglavlju pokazuju naredbe za SunOS 4.x, SunOS 5.x (iliti Solaris) i GNU/Linux.
Postoje dva BOOTP poslužitelja dostupna za GNU/Linux, CMU bootpd i ISC dhcpd,
koji se nalaze u paketima bootp
i dhcp
na Debian
GNU/Linuxu.
Da bi koristili CMU bootpd, morate prvo od-komentirati (ili dodati) relevantni
redak u /etc/inetd.conf
. Na Debian GNU/Linuxu, da bi to napravili
možete pokrenuti update-inetd --enable bootps, pa
/etc/init.d/inetd reload. Drugdje, redak u pitanju treba ovako
izgledati:
bootps dgram udp wait root /usr/sbin/bootpd bootpd -i -t 120
Sad morate napraviti /etc/bootptab
datoteku. Ovo ima poznati i
kriptični oblik kao dobre stare BSD printcap(5)
,
termcap(5)
, i disktab(5)
datoteke. Za više
informacija pogledajte bootptab(5)
man stranicu. Za CMU bootpd,
morat ćete znati hardversku (MAC) adresu klijenta.
Nasuprot tome, podešavanje BOOTP-a s ISC dhcpd
-om je stvarno
lagano, zato što on BOOTP klijente tretira kao osrednje specijalan slučaj DHCP
klijenata. Zapravo ne trebate znati hardversku (MAC) adresu klijenta osim ako
želite odrediti neke opcije kao što su ime datoteke boot snimke ili NFS root
path na klijent-po-klijent principu, ili ako ne želite dodijeliti fiksne adrese
vašim strojevima koriteći BOOTP i/ili DHCP. Jednostavno dodajte allow
bootp naredbu u blok postavki za podmrežu koja sadrži klijenta, i
ponovno pokrenite dhcpd
s /etc/init.d/dhcpd restart.
Da bi TFTP poslužitelj proradio, najprije morate provjeriti je li uključen
tftpd
. Obično se uključuje sljedećim redom u
/etc/inetd.conf
:
tftp dgram udp wait root /usr/etc/in.tftpd in.tftpd /tftpboot
Pogledajte u tu datoteku i zapamtite direktorij korišten kao argument za
tftpd
; trebat će vam poslije. Opcija -l kod nekih
verzija in.tftpd
uključuje zapisivanje svih zahtjeva u logove
sustava; to je korisno za dijagnosticiranje grešaka pri dizanju. Ako ste
morali promijeniti /etc/inetd.conf
, morate o tome obavijestiti
pokrenuti inetd
proces. Na Debian stroju pokrenite
/etc/init.d/netbase reload (za potato/2.2 i novije sustave
koristite /etc/init.d/inetd reload); na drugim strojevima saznajte
PID inetd
a i pokrenite kill -HUP
inetd-pid.
Zatim, TFTP boot snimku koja vam je potrebna, iz Opis datoteka instalacijskog
sustava, Poglavlje 5.4, smjestite u tftpd
ov direktorij za boot
snimke. Općenito, to će biti /tftpboot
. Zatim morate napraviti
simboličku vezu na tu datoteku iz datoteke koju će tftpd
koristiti
za dizanje određenog klijenta. Na žalost, ime datoteke određuje TFTP klijent,
a čvrstih standarda nema.
Često će ime datoteke koju TFTP klijent traži biti u obliku
heksadecimalni-ip-klijentaarhitektura-klijenta. Kako biste
izračunali heksadecimalni-ip-klijenta, svaki bajt klijentove IP
adrese pretvorite u heksadecimalni zapis. Ako vam je pri ruci stroj s
programom bc
, možete to učiniti pomoću njega. Prvo zadajte
naredbu obase=16 koja uključuje heksadecimalni izlaz, a zatim
upišite, jedan po jedan, pojedine dijelove klijentovog IP-a. Što se tiče
arhitektura-klijenta, isprobajte neke vrijednosti.
Na Alphama morate odrediti ime datoteke (kao relativnu stazu pod direktorijem boot snimki) koristeći -file argument SRM boot naredbe, ili tako da podesite BOOT_FILE environment varijablu. Alternativno, ime datoteke može biti dano kroz BOOTP (u ISC dhcpd-u koristite filename naredbu). Za razliku od Open Firmware-a, ne postoji pretpostavljeno ime datoteke na SRM-u, tako da morate odrediti ime datoteke na jedan od ovih načina.
Nakon što odredite ime, vezu napravite ovako: ln /boot/tftpboot.img /boot/ime-datoteke.
Sada biste trebali biti spremni za dizanje svog sustava. U SRM-u, Ethernet sučelja se imenuju s ewa predmetkom, i bit će izlistana u izlazu show dev naredbe, kao ovako (malo uređeno):
>>>show dev ewa0.0.0.9.0 EWA0 08-00-2B-86-98-65 ewb0.0.0.11.0 EWB0 08-00-2B-86-98-54 ewc0.0.0.2002.0 EWC0 00-06-2B-01-32-B0
Dakle, da bi digli s prvog Ethernet sučelja, otipkali biste:
>>>boot ewa0
Ako želite koristiti serijsku konzolu, morate kernelu dati console= parameter. Ovo se može učiniti -flags argumentom SRM-ovoj boot naredbi. Serijski portovi se zovu isto kao i odgovarajuće daoteke u /dev. Naprimjer, da bi digli sustav s ewa0 i koristili konzolu na prvom serijskom portu, otipkali biste:
>>>boot ewa0 -flags console=ttyS0
NIJE JOŠ NAPISANO
Bliskije je TFTP instalaciji za sustave s malo memorije jer više ne želite učitati ramdisk, nego dignuti novostvoreni NFS root datotečni sustav. Zato morate zamijeniti simboličku vezu na tftpboot snimku simboličkom vezom na snimku kernela (npr. linux-a.out). Moje iskustvo dizanja preko mreže je zasnovano isključivo na RARP/TFTP što zahtijeva sve demone na istom poslužitelju (sparc radna stanica tftp zahtjev šalje natrag poslužitelju koji je odgovorio na njen prethodni rarp zahtjev). Međutim, Linux podržava i BOOTP protokol, ali ja ne znam kako ga podesiti :-((. Mora li i on biti dokumentiran u ovom priručniku?
Firmware konzole je spremljen u flash ROM-u i pokreće se kad se Alpha sustav upali ili ponovo pokrene. Postoje dvije različite specifikacije za konzole korištene na Alpha sustavima, te sukladno tome i dvije dostupne klase konzolnog firmware-a:
Iz korisničke perspektive, najvažnija razlika između SRM i ARC konzola je to što izbor konzole ograničava moguće sheme particioniranja hard diska s kojeg želite podizati sustav.
ARC zahtijeva da koristite MS-DOS particijsku tablicu (kakvu pravi
cfdisk
) za boot disk. Dakle, MS-DOS particijske tablice su
``urođeni'' format particije za dizanje iz ARC-a. Ustvari, budući da AlphaBIOS
sadrži alat za particioniranje diskova, možda ćete željeti particionirati svoje
diskove iz firmware menija prije instalacije Linuxa.
Nasuprot tome, SRM je nekompatibilna s MS-DOS particijskim tablicama.[4] Budući da Tru64 Unix koristi BSD disklabel format, ovo je ``urođeni'' format particije za SRM instalacije.
Zato što je GNU/Linux jedini operativni sustav na Alphi koji se može dignuti iz oba tipa konzole, izbor će također ovisiti o tome koje druge operativne sustave želite pokretati na istom stroju. Svi ostali Unixu slični operativni sustavi (Tru64 Unix, FreeBSD, OpenBSD, i NetBSD) te OpenVMS se mogu dignuti samo iz SRM-a, dok se Windows NT može dignuti samo iz ARC-a.
Sljedeća tablica sumarizira dostupne i podržane kombinacije tipova sustava/konzola (pogledajte Podrška za CPU, matične ploče i grafičke kartice, Poglavlje 2.1.2 za imena tipova sustava). Ispod, riječ `ARC' označava bilo koju od ARC-uskladivih konzola.
Tip sustava Podržani tip konzole =========== ==================== alcor ARC ili SRM avanti ARC ili SRM book1 samo SRM cabriolet ARC ili SRM dp264 samo SRM eb164 ARC ili SRM eb64p ARC ili SRM eb66 ARC ili SRM eb66p ARC ili SRM jensen samo SRM lx164 ARC ili SRM miata ARC ili SRM mikasa ARC ili SRM mikasa-p samo SRM nautilus samo ARC (vidi upute matične ploče) noname ARC ili SRM noritake samo SRM noritake-p samo SRM pc164 ARC ili SRM rawhide samo SRM ruffian samo ARC sable samo SRM sable-g samo SRM sx164 ARC ili SRM takara ARC ili SRM xl samo ARC xlt ARC ili SRM
Općenito, nijedna od ovih konzola ne može izravno dignuti Linux, tako da je
potrebna pomoć posredničkog bootloadera. Postoje dva glavna Linux loadera:
MILO
i aboot
.
MILO
je sam konzola koja zamjenjuje ARC ili SRM u memoriji.
MILO
se može dignuti i iz ARC-a i iz SRM-a, i jedini je način za
početno dizanje Linuxa iz ARC konzole. MILO
je specifičan za
svaku platformu (drugačiji MILO
je potreban za svaku vrstu
sustava) i postoji samo za one sustave za koje postoji ARC podrška, iz gornje
tablice. Također pogledajte (nažalost zastarjeli) MILO HOWTO
.
aboot
je mali bootloader, neovisan o platformi, koji radi samo iz
SRM-a. Za više informacija o aboot
u pogledajte (također nažalost
zastarjeli) SRM
HOWTO
.
Dakle, općenito su moguća tri scenarija, ovisno o konzolnom firmware-u sustava
i je li MILO
dostupan:
SRM -> aboot SRM -> MILO ARC -> MILO
UP1000 matična ploča (ime podarhitekture `nautilus') iz Alpha Processor, Inc. se razlikuje od svih ostalih po tome što koristi bootloader specifičan za API koji se pokreće pod AlphaBIOS firmware-om. Ne postoje (još) instalacijske diskete za UP1000, ali biste trebali moći instalirati tako da dignete `generic' ili `nautilus' kernel s root.bin snimkom iz instalacijskih disketa, slijedeći instrukcije iz priručnika.
Zbog toga što MILO
nije dostupan ni za jedan Alpha sustav trenutno
u proizvodnji (od veljače 2000), i zato što više nije potrebno kupiiti OpenVMS
ili Tru64 Unix licencu da bi imali SRM firmware na vašoj starijoj Alphi,
preporučuje se korištenje SRM-a i aboot
a na svim novim
instalacijama GNU/Linux-a, osim ako želite napraviti dual-boot s Windows NT-om,
ili imate postojeće DOS-particionirane diskove.
Većina AlphaServera i svi trenutni proizvodi, poslužitelji i radne stanice, sadrže i SRM i AlphaBIOS u svom firmware-u. Za "half-flash" strojeve kao što su razne evaluacijske ploče moguće se prebaciti s jedne na drugu verziju tako da ponovo flash-ate firmware. Također, jednom kad se SRM instalira, moguće je pokrenuti ARC/AlphaBIOS s floppy diskete (koristeći `arc' naredbu).
Kao i na drugim arhitekturama, trebali biste instalirati najnoviju dostupnu
reviziju firmware-a [5] prije
instaliranja Debiana. Za Alphu, novi firmware-i se mogu dobiti s Alpha Firmware
Updates
.
Na SRM promptu (>>>
), upišite sljedeću naredbu:
>>> boot dva0 -flags 0
moguće da ćete zamijeniti dva0
s pravim imenom uređaja. Obično je
dva0
floppy pogon; otipkajte
>>> show dev
da bi vidjeli popis uređaja (npr. ako želite podići sustav s CD-a).
Primijetite da ako dižete iz MILO-a, -flags
argument se ignorira,
tako da možete otipkati samo boot dva0
.
Ako sve dobro radi, na kraju ćete vidjeti dizanje Linux kernela.
Ako želite odrediti kernel parametre kada dižete preko aboot
a,
koristite sljedeću naredbu:
>>> boot dva0 -file linux.gz -flags "root=/dev/fd0 load_ramdisk=1 arguments"
(utipkano na jednoj liniji), zamjenjujući, ako je potrebno, dva0
pravim imenom SRM boot uređaja za, fd0
imenom Linux boot uređaja,
i arguments
željenim kernel parametrima.
Ako želite odrediti kernel parametre kada dižete kroz MILO
, trebat
ćete prekinuti početno dizanje jednom kad dođete u MILO. Pogledajte Dizanje s MILO-m, Poglavlje
6.9.
U "OS Selection" meniju podesite linload.exe
kao boot
loader, i milo
kao "OS Path", i koristeći te postavke
izvršite početno dizanje.
Da bi izvršili početno dizanje instalacijskog sustava, upišite sljedeću naredbu na MILO promptu:
MILO> boot fd0:linux.gz root=/dev/fd0 load_ramdisk=1
Ako dižete s nečeg što nije floppy disketa, zamijenite fd0
u
gornjem primjeru s prikladnim imenom uređaja kako ih Linux imenuje. Naredba
help
će vam dati kratko objašnjenje MILO naredbi.
Ako imate problema i kernel se `objesi' pri dizanju, ne prepoznaje periferije koje imate, ili diskovi nisu točno prepoznati, prva stvar koju trebate provjeriti su parametri dizanja, kao što je objašnjeno u Parametri dizanja, Poglavlje 6.1.
Problemi se često mogu riješiti uklanjanjem dodataka i uređaja te ponovnim pokušajem dizanja.
Ako imate još problema, predajte izvještaj o bugu. Pošaljite poruku na
submit@bugs.debian.org
. Ovaj
tekst mora biti u prvim redovima poruke:
Package: boot-floppies Version: verzija
Svakako zamijenite verzija verzijom boot-floppies seta kojeg ste koristili. Ako ne znate verziju, koristite datum kada ste ih skinuli, i uključite distribuciju iz koje ste ih uzeli (npr. ``stable'', ``frozen'').
Također biste trebali u svom bug izvještaju uključiti sljedeće informacije:
architecture: alpha model: vaš opći proizvođač hardvera i model memory: količina RAM-a scsi: SCSI kontroler, ako ga imate cd-rom: model i vrsta sučelja CD-ROM-a, npr. ATAPI network card: mrežna kartica, ako ju imate pcmcia: detalji o svim PCMCIA uređajima
Ovisno o prirodi buga, također bi moglo biti korisno navesti instalirate li na IDE ili SCSI diskove, druge periferne uređaje kao što je zvučna kartica, kapacitet diska, te model grafičke kartice.
U bug izvještaju opišite problem i u slučaju rušenja kernela navedite zadnje vidljive poruke kernela. Opišite korake kojima ste sustav doveli u problematično stanje.